Mjesto gdje nastaju poluzavšene slike sačinjene od slojeva dana, emocija i sjećanja iz djetinjstva. Tu gdje se umorne misli predaju pred strpljivim intuitivnim inspiracijama. Tu sve još lebdi u prostoru gdje se duša mješa sa emocijama mog života. Tim vezama nastaju snovi u kojima dišem pod vodom dok gledam kako iz bolnih rana raste nešto najljepše što sam ikada vidjela. Vidjela sam da se snovi ostvaruju.

Rane na slikaru izgled, zalivene su suzama očiju koje vide drugačije. Takve rane mogu procvijetati samo kroz ruke slikarke da bi se okamenile na platnu kao viječni simbol emocija. Prkosno, iz težih emocija cvijeta šarenije cvijeće, a izraz lika je blaženiji.
One ti pokažu da nikada nisi sam. Nastale su od drugih i kada ih liječim, lijek prvenstveno pronalazim kod svojih voljenih.

Baka ih riječima, kao heklanjem, pretvara u prava mala remek dijela. Svojim bogatim životnim znanjem, viješto hvata tanke pokidane niti i veže u čvoriće, dajući im novu ljepotu i snagu. Tako zaliječene rane, koje do tada nisam smjela ni da pogledam, nosim sa ponosom. Dala mi je opipljiv dokaz da u sebi nosim tragove predaka.

Majka koja mi je pred spavanje čitala o lovu grabljama na Mjesec, nije ni slutila da će mi baš taj motiv biti motiv mirne luke. Ko bi rekao, da će se baš ta slika, urezati dublje od svog sjaja Dizni princeza? Branko sigurno, ipak sam rođena u Krajini. Krv veže jače od sjaja svijeta, pa i onda kada je ukrašen maštarijama. Kao da sam već u svom dječijem srcu osjećala veću bliskost sa stvarnim emocijama i radije birala njih, čak i one bolne. Sada znam da je to put kojim se raste.

Sve se to utisnulo u moju ličnost. Danas se podsvjesno mješa sa svakodnevnim tokovima misli, i na ivici sna budi u tek započete slike, koje čekaju zoru gdje će ih ugledati novi dan sa novim očima.