ili kako slikarstvo osnažuje ljude. Prvobitno sam umjesto ljude napisala slikare, ali i slikari su ljudi. Ljudi koji kao i svi prolaze kroz razna životna iskustva, ali slikari ta iskustva dijele sa drugima kroz univerzalni način, slike. Slikarka se služi bojom, motivima i simbolima, kako bi sa drugima podijelila svoje emocije i iskustva. Zamišljam emociju izazvanu nekim životnim iskustvom, kao zrno pijeska koje je upalo u školjku, u ovom slučaju slikarku, da bi postalo biser. Emocija postane slika, a zrno postane biser. 

Slikarkin talenat i sposobnos izražavanja dubokih emocija, posmatraču pomaže da osjeti jedinstvo i pripadanje, jer se zbog sličnih životnih iskustava lako pronalazi u slici.
Da li te to saznanje iznenađuje?
Da, da slika ima moć da nam pruži mir i utjehu, jer nam  pokaže da nismo sami u svojim životnim borbama. Upravo zato nam se neke slike dopadaju, a neke ne, jer možemo da se poistovijetimo sa emocijom koju je i sam slikar doživio, i prenio na platno.

Moć izražavanja na takav način, da te svi koji dođu kontakt sa slikom shvate, a da ne mogu riječima da objasne ono što vide i osjećaju, je uistinu veoma moćno i osnažujuće za sve slikare, a posebno slikarke. 

Lavinia se smatra jednom od prvih slikarki koja je od hobija postala profesionalna slikarka, sa vrlo uspješnim ateljeom. 

Da nekada se sve čime se ženska osoba bavi, smatralo hobijem. I baš zbog tog vjekovnog potiskivanja slikarki iz knjiga umjetnosti, je bitno da danas slikarke slobodno iskažu sve što nose u svojim dušama.  
Slikarke kao intuitivnija i osjećajnija bića, sa lakoćom uspjevaju da svoja iskustva prenesu na platno. Iskreno, i sa dozom misterije, koja posmatrače zadržava pred nekim dijelom. 

Upravo ta treperava sveprisutna misterija na slikama čini djelo interesantnijim.